Evo ga sneak preview jer je slikano telefonom i možda bude modifikovano
U svakom slučaju:
Orkovska novogodišnja priča ... I desilo se to jedne hladne zimske noći veoma poput ove, Deda Mrazobrad i njegov mali (?) pomoćnik Buzda uputiše se na daleku potragu, iza šuma i iza močvara, iza Orgrimara i iza Mordora vodio ih je put. Prošli su polja nemrtvih i ostavili demonske katedrale daleko iza sebe, kuda su išli pitate se vi? Tamo negde u srce zaleđenih tundri, iza mesta gde inuiti pecaju ribe i mesta gde dugodlaki mamuti odlaze da umru ležalo je njihovo odredište. Nisu znali gde se ono tačno nalazi, ali Deda Mrazobrad je znao jedno - da će prepoznati to mesto u onom trenutku kada ga bude opazio... Kakvo je to mesto pitate se? Mesto koje je još davno video u viziji, ili je to bio san... mesto na kome naš svet prestaje, a neki drugi počinju...
Dugo su oni hodili i tragali preko mračnih tundri. Potraga je bila iscrpljujuća, i svakim danom njihova snaga je splašnjavala, ali cilj njihovog zadatka davao im je volje da nastave, jer ono što se u toj viziji prikazalo Mrazobradu bejahu Drevne sile, sile izvan našeg razumevanja, i one mu obećaše da će, na mestu koje traži, naći baš ono što je potrebno njegovom narodu, ono što će osokoliti njihov duh i uliti im novu snagu...
I u jednom trenutku, videše svetlost:
Međutim, to ne beše strašna svetlost kao ona kojom su se lokalni paladini frljali, ova nekako beše umirujuća... Nešto ih natera da krenu ka njoj...
Pratiše oni tu svetlost cele noći, a strepnju u njihovim srcima zameni blaženstvo, jer ma koliko put bio dugačak i težak znali su da je nagrada koja se na njegovom koncu krije dovoljno velika da bude vredna svakog napora...
I bejahu u pravu, jer dođoše do mesta gde je svetlost bila najsjajnija i videše sledeći prizor:
To beše brdo sačinjeno od umotanih paketa, velikih i malih i broj je daleko prevazilazio njihovu mogućnost da ih izbroje, jer ipak, oni su bili samo prosti orci. Pored paketa čiji sadržaj bejaše skriven tu je bilo i raznog oružja, oklopa i mnogih drugih stvari koje bi svakom orku mogle koristiti, zatim raznih đakonija, zastava, alata i odeće... Pored svega toga videše i neku čudnu biljku koja izgledaše kao da raste iz vatre, korenje joj beše crveno, a list oštar i zelen kao da je proleće.
Deda Mrazobrad stade da razmišlja i da se preispituje - šta bi ovo moglo značiti? - U redu, treba im sve to, ali isto tako, to se sve može naći u njihovom selu... Šta li su Drevne sile htele da kažu ovim?... Njegovo razmišljanje prekide Buzda:
-Uuu, vidi šefe koliko je ovih kutija, šta misliš šta je unutra?
-Nemam pojma - reče Deda Mrazobrad još uvek pokušavajući da sabere svoje misli;
-Možda je još hrane? Ili toljaga? Ista k'o moja, samo nova? U! U! Ili je možda magična toljaga?! Koja puca munje!... i ... i... Kamenje! I možda ima uputstvo kako napraviti najbolje pivo na svetu! Ili možda... - i dok je Buzda nasumično lupetao o stvarima koje bi voleo da nađe u nekom od zamotanih paketa, Deda Mrazobrad konačno shvati u čemu je bila poenta njihove potrage:
-Buzdo, ti si genije! Znam šta treba da radimo!
-Hvala šefe, meni su uvek govorili da sam stvoren za nešto više nego da utovaram kamenje u katapult i vučem sanke, ja...
-Dadada, umukni, imamo puno posla, utovarićemo sve ove pakete i oružje u naše sanke!
-U, a šta ćemo da radimo s njima šefe - upita Buzda, i dalje blago zanesen pričom o magičnoj toljagi.
-Ponećemo ih u naše selo i dati po jedan paket na poklon svakome, a ovo raspakovano oružje ćemo staviti na seoski trg, da narod vidi da imamo oružja koliko hoćemo i da se ne moramo ničeg plašiti! Ponećemo i onaj žbun tamo... ako može žbun da ostane zelen zimi, isto tako može i ork!
I tako naši junaci napuniše svoje sanke paketima i krenuše put svoga sela:
-Šefe, misliš li da će biti dovoljno poklona za svakog u selu?
-Znam da hoće! - uvereno odgovori Deda Mrazobrad
-A ovaaaaj... a hoće li biti i jedan poklon za mene? - upita sramežljivo Buzda.
-Sve zavisi - na to će Mrazobrad smejući se grohotom - da li misliš da si bio dobar momak ove godine, ho-ho-ho!
I tako se naši junaci uputiše nazad svome selu, a Deda Mrazobrad beše zadovoljan jer su mu Drevne sile otkrile šta je ono što treba njegovom narodu, a to beše upravo ono kroz šta je on sam na ovom putovanju prošao - težak put vođen samo verom i nadom, veliko iščekivanje, praćeno nagradom koja je toga vredna...
I od tada svake godine za Novogodišnju noć, orci poklanjaju jedni drugima lepe stvari i svi moraju čekati prve trenutke nove godine da bi zapravo sklonili ukrasni papir, saznali šta se zapravo krije ispod i videli da li je to upravo ono čemu su se nadali...
Međutim, ono što Drevne sile nisu rekle Deda Mrazobradu je da sa velikim iščekivanjima dolazi i veliko razočarenje.
Buzda nikada nije dobio magičnu toljagu...